Agile Coach Confessions: 5 neprijatnih (ali korisnih) situacija iz prakse
Biti Agile Coach ne znači da je sve uvek smooth. Ponekad uđeš na Daily i tamo već sedi CEO. Nekad tim odluči da je dokumentacija potpuno opcionalna.
U nastavku je pet stvarnih situacija koje su bile malo neprijatne, ali su donele dobre lekcije o coachingu, timskoj dinamici i tome kako ostati čovek u Agile svetu.
Confession #1: Kada se CEO pojavio na Daily-ju… nepozvan
Jedno jutro tim se ulogovao na Daily Standup — a CEO je već bio tu. Kamera uključena, ruke prekrštene, došao da „samo sluša“.
Zašto je bilo čudno:
- Tim je od opuštenog postao ukočen
- Ljudi su počeli da reportuju CEO-u, ne jedni drugima
- Jedan developer se bukvalno uspravio kao na raportu
Šta je coach uradio:
Posle sastanka, kratki 1-on-1 sa CEO-om:
„Super je što te zanima rad tima — ali Daily je za njihovu sinhronizaciju, ne za performans. Ako želiš uvid, hajde da napravimo poseban feedback session.“
CEO je razumeo i povukao se. Sledeći Daily? Ponovo šale i normalna atmosfera.
Lekcija:
Agile Coach mora da štiti timski prostor — čak i od dobronamernih lidera..
Confession #2: Kada je Sprint Goal postao „uradimo sve“
Na Sprint Planning-u, Product Owner gleda board i kaže:
„Sve ove User Stories su važne. To nam je Sprint Goal.“
Zašto je bilo čudno:
- Sprint Goal treba da bude jedan jasan fokus
- Tim je gledao u plan koji ne može da stane u sprint
- Developeri su već mentalno birali šta će „slučajno“ ispasti
Šta je coach uradio:
Kratak reality check sa timom i PO-om:
„Šta donosi najviše value prvo? Ako ne možemo sve, šta je MVP za ovaj sprint?“
Scope je sužen, definisan je pravi cilj i sprint je imao smisla.
Lekcija:
Agile nije o tome da radimo sve.
Agile je o tome da radimo prave stvari.
Confession #3: Kada je Retro postao terapija
Retrospective je krenuo normalno, a završio se pričom o burnout-u, privatnim problemima i stresu.
Zašto je bilo čudno:
- Retro treba da se fokusira na način rada
- Granica između privatnog i poslovnog se zamaglila
- Ali emocije u sobi su bile realne
Šta je coach uradio:
Pauza:
„Vidim da ima mnogo toga iza ovoga. Retro treba da ostane fokusiran na rad, ali hajde da napravimo prostor i za wellbeing check-in.“
Uvedeni su odvojeni check-in razgovori. Tim je dobio prostor za deljenje, ali i fokus za rad.
Lekcija:
Agile framework je tu za ljude — ne obrnuto.
Balans između strukture i empatije je ključ.
Confession #4: Kada je Scrum Master postao sudija
Usred sprinta, dva developera su se posvađala oko sitnog feature-a.
Tehnička rasprava je brzo postala ego battle.
Zašto je bilo čudno:
- Konflikt je blokirao rad
- Nije više bio tehnički problem
- Napetost je rasla
Šta je coach uradio:
Jedno pitanje:
„Šta je važnije — da pobediš u raspravi ili da tim isporuči value?“
Tišina.
Dogovor.
Rad nastavljen.
Lekcija:
Ponekad Scrum Master ili coach mora da bude mediator.
Jedina bitna pobeda je timska.
Confession #5: Kada je tim odlučio da Agile znači „bez dokumentacije“
Tim ponosno kaže:
„Mi smo Agile. Ne pišemo dokumentaciju.“
Zašto je bilo čudno:
- Agile ne znači bez dokumentacije
- Bitne odluke nisu bile zapisane
- Čak ni developeri nisu bili sigurni u zahteve
Šta je coach uradio:
Reframing:
„Agile nije anti-documentation. Agile je pro-value documentation. Pišemo ono što nam pomaže da radimo bolje.“
Tim je uveo laganu, praktičnu dokumentaciju.
Odjednom — jasnoća.
Lekcija:
Agile je balans.
Ne odbacuj alate koji pomažu timu.
Završne misli
Agile coaching je miks:
- facilitation
- coaching
- change management
- i dosta slušanja
Framework-i su važni.
Ali ljudi su važniji.
Ostani fleksibilan.
Ostani čovek.
Štiti tim.
Uvek.